Krasna, istinita, poučna, nevjerovatna i krajnje dirljiva priča o slijepom dječaku koji je pomogao ocu da se vrati islamu

Još nisam bio napunio trideset godina kada mi je supruga rodila prvog sina. Ta noć mi je još u sjećanju. Sa družinom sam ostao sve do zore u jednom od mjesta lagodnosti. Večernja sjedeljka je bila puna praznih priča i besmislena govora. Puna tračeva, ogovaranja, zabranjenih opaski i haram komentara. Ja sam bio taj koji je prednjačio u nasmijavanju, ruganju i ogovaranju ljudi. Drugi su se, uglavnom, smijali i zabavljali.

Dani koji su mi promijenili život

Kolebala sam se prije nego sam poslala priču. Želim kazati svakom da Allahova blizina ima standarde. Na osnovu njih čovjek može vidjeti koliko je blizu ili daleko od Allaha. Moja priča počinje u djetinjstvu kada su mi roditelji pustili da slušam kratke sure u interpretaciji Abdulbasita Abdussameda. Kada bih čula njegov glas, plakala bih ne znajući zašto. Iz njegovog učenja sam i naučila kraće sure. Kada bih učila Kur'an, oponašala bih ga. Tako mi je prolazilo vrijeme do četrnaeste godine. Tada sam se, korak po korak, počela udaljavati od Allaha, sve dok nije došao dan u kome me je Allah htio podsjetiti da kosmos ima Moćnog Gospodara, Koji je kadar oživjeti i usmrtiti.

On je završio studij na Islamskom univerzitetu u Medini i bio je primjer inteligencije, a uz to je imao i druge diplome i preporuke. Ali i pored toga nije imao uspjeha u traženju posla, iako je obišao sve državne ustanove i privatne firme...

Ispričat ću vam vlastito iskustvo kao pouku ukoliko živite u strahu da bi vam neko mogao nasilje učiniti, jer najbolji zaštitnik i pomagač je Allah, s.w.t.. Prije par godina, krenula sam sa djecom na put, a u to vrijeme sam bila pod velikim pritiscima i različitim smicalicama, pa me nimalo nije iznenadilo što sam odmah po polasku primjetila da me prati teget plavi Golf. Skrenula sam na obližnju bezinsku pumpu kako bih provjerila da li me doista prate ili je...

Svoju priču, ispunjenu bolom i tugom, ispričat ću na sajtu profesora Amra Halida: Ja sam djevojka dvadesetih godina života. Jedinica sam, roditelji nemaju više djece. Još od djetinjstva sam živjela raskošnim životom. Studirala sam u stranim školama. Nismo prakticirali govoriti arapskim jezikom-jezikom Kur'ana. Čak ni u kući porodica nije govorila arapskim, ne znam zašto. Majka moga oca je amerikanka, i ona ga nije učila arapskom jeziku, ali mu je otac arap. Od djetinjstva sam...

Ova istinita priča iz Bosne bi trebala da bude upozorenje svima onima koji granice zla prelaze i zaboravljaju da je Allah iznad njih, da ih posmatra i bilježi svako dobro i upozorava: „Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga. A onaj ko bude ‎uradio i koliko trun zla – vidjet će ga" (Ez-Zilzal: 6-8).

Žena koja je gasulila umrle

Ja sam osamnaestogodišnjakinja, i zelim vam prenijeti priču koja je ostavila snažan utjecaj na moje srce. Tada nisam redovno obavljala namaz, ali kada sam pročitala ovu priču, počela sam klanjati sve namaze u propisano vrijeme.

DIDO: Djesi ti nako rano hodo jutros, sine moj?

UNUK: Pa isao sam klanjati sabah namaz u dzamiju, dido moj dragi.

DIDO: Aha, neka si sine! Da ti Allah dragi u kabul upise!

UNUK: Amin jarabi dido, svakome pa i meni! Kako si ti danas, kako podnosis vrucine ove?

MAJKA JE MISLILA DA MOŽE SINA ZAŠTIT OD ALLAHOVOG ODREĐENJA

U jednom gradu koji se nalazi u središnjoj Bosni, živio je bračni par koji 11 godina nije imao djece. Pokušali su sve moguće medicinske tretmane, nadriljekarstvo pa čak i učenje rukje ali sve je bilo uzalud, rezultat nije dolazio.

Mokrili su na njegovom mezaru

Prenosilac priče kaže:"Imao sam bliskog prijatelja koji mi je bio poput brata.Prošle nedjelje je poginuo u saobraćajnoj nesreći, neka ga Allah obaspe Svojom milošću, a porodici da strpljivosti. Imao je razuzdan sajt na kojem su se nalazile slike nagih žena. Nesreća je što nismo znali lozinku za ulazak. Željeli smo ga zatvoriti, ali nismo mogli.